Prijatelji na braniku istine (1): Uz Srbe u dobru i zlu

Форум преноси

ph1

Dodeljivanje Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu uzburkalo je duhove na brdovitom Balkanu, kao malo koja stvar od ratnih devedesetih godina.

Da li je Švedska akademija pravilno postupila što je dala najprestižnije svetsko priznanje „osobi koja veliča Slobodana Miloševića“ ili je upravo suprotno, tačno postupila jer je cenila Handkeov književni rad koji je u svetskim okvirima nesporan, pitanje je na koje odgovor zavisi sa koje strane se gleda.

Ovo priznanje se najviše dopalo Srbima. Handke je veliki prijatelj Srbije i srpskog naroda. Zbog toga je u karijeri imao i problema. Ali nije jedini. U ovom istraživanju „Vesti“ će se baviti prijateljima i osobama koji su podržavali srpski narod, pogotovo tokom burnih godina raspada SFRJ, ratova koji su usledili, dok su Srbi bili „izopšteni“ iz međunarodne zajednice.

– Srbi me poštuju, ali ne čitaju – poručio je Handke jednom prilikom srpskim prijateljima.

I u tome ima istine. Ali, takođe, istina je i da bi ovaj pisac možda ostao manje poznat na Balkanu da nije njegove snažne podrške Srbima tokom ratova, što je deo njegovog šireg zalaganja za pacifizam i mir u svetu. Međutim, uz sve to, sa Srbima je imao poseban odnos. Možda postoji dobar razlog za Handkeovo poistovećivanje sa našim narodom. Kao i on, koji je bio vanbračno dete u strogom katoličkom društvu, preseljavan, ismevan u detinjstvu, osećao se izopšteno isto kao što su se Srbi osećali izopšteni 90-ih godina. Našao je nekoga sa kim može da podeli tugu izopštenika. Našao je svog para.

Nije Handke jedini nobelovac koji je Srbima davao podršku kada im je bilo najteže, zbog čega su se nalazili na meti kritika.

– U balkanskoj tragediji već postoji jedan gubitnik – Evropa. Nije moguće da jedan savez, stvoren radi odbrane, preduzme neobjavljen rat, da bombarduje samo radi bombardovanja, i to naočigled nemoćnih evropskih političara i ravnodušnih Evropljana kojima je oduzeta čak i sposobnost za gnušanje – govorio je portugalski pisac i nobelovac Žoze Saramago tokom NATO intervencije u SRJ.

Sličnog je stava bio i proslavljeni ruski pisac i nobelovac Aleksandar Solženjicin.

„Zgazivši Povelju UN, NATO je čitavom svetu i sledećem veku nametnuo drevni zakon – zakon džungle“, napisao je autor „Arhipelaga Gulag“.

Mnogo je svetski poznatih i izuzetno cenjenih ličnosti koje su se deklarisale kao prijatelji Srbije, iskazujući joj veliku podršku, kaže za „Vesti“ nekadašnji šef jugoslovenske diplomatije Živadin Jovanović. Pored Handkea, kako ukazuje, još je nekoliko nobelovaca stalo u odbranu naše zemlje tokom NATO bombardovanja 1999. godine.

– Bili su to Solženjicin, Britanac Harold Pinter, Italijan Dario Fo i Portugalac Žoze Saramago. Podržao nas je i brazilski pisac Paulo Koeljo – priča nam nekada prvi jugoslovenski diplomata.

Jovanović ističe da su to nezavisni umovi, poznati, jaki i renomirani, ljudi koje pozicije i funkcije nisu zanimale, već su hteli da govore bez uticaja političara i medija. Da je još mnogo onih koji su bili uz Jugoslaviju i Srbiju, naš sagovornik svedoči i imenima kao što su nekadašnji američki ministar pravde (federalni tužilac SAD) Remzi Klark, profesor međunarodnog prava iz Rima Aldo Bernandini, Džejms Biset, poslednji kanadski ambasador u bivšoj Jugoslaviji:

– Nekadašnji komandant Unprofora u BiH Luis Mekenzi je smatrao da je agresija NATO-a bila ogromna greška alijanse, dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela takođe je osudio bombardovanje. Vili Vimer, državni sekretar za odbranu Nemačke, saradnik kancelara Helmuta Kola, bio je protiv napada na nas, ukazivao na protivpravne činjenice, a i danas piše, a tu su i mnogi drugi – priča Jovanović, inače predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih.

Kisindžer osudio Rambuje

Nekadašnji državni sekretar SAD Henri Kisindžer je, podseća Živadin Jovanović, osudio pregovore u Rambujeu koji su prethodili bombardovanju, govoreći da je to bila „priprema za ilegalni napad“ na SRJ i Srbiju.

– Kisindžer je rekao da nikom ko stavi potpis u tom dvorcu na sporazum, Srbi ne bi oprostili. Taj dokument je karakterisao kao sraman i nešto što ne bi trebalo da ugleda svetlost dana. Smatrao je da je bilo traženo opravdanje da počne agresija na nas o kojoj je odluka već ranije doneta – priča Jovanović.

Pokajanje Gintera Grasa

Među onima koji su podržali akcije međunarodne zajednice protiv Srbije bio je i nemački nobelovac Ginter Gras. On se, međutim, deceniju i po kasnije zbog toga pokajao:

– To je bila moja pogrešna procena. Danas bih se, sa dodatnim iskustvom sa američkim vojnim intervencijama i njihovim posledicama, zalagao protiv bombardovanja – rekao je Gras u intervjuu za beogradske medije.